Krajem marta su Stručna komisija STSS, selektori i sportski direktor Stonoteniskog saveza Srbije uradila analizu pod nazivom Uticaj stranih igrača na razvoj stonog tenisa u Srbiji. Ukupno u Super i Prvoj ligi nastupa 37 inostranih igrača od 101 igrača sa najmanje jednom odigranom utakmicom, što je skoro 40% igrača iz inostransva. Pretpostavljajući da troškovi honorara, smeštaja i avionskih ili drumskih karata koštaju i do duplo više nego za domaće igrače, dolazimo do toga da više od polovine, a najverovatnije 2/3 budžeta, klubovi utroše na angažovanje inostranih igrača, pri čemu, u vrlo malom broju utakmica igrači iz inostranstva igraju protiv perspektivnih mladih domaćih igrača, izuzetak je samo u slučaju četiri kluba Prve lige, gde kostur tima čine mladi igrači. Ako izuzmemo ta četiri kluba iz Prve lige, dolazimo do zaključka da 18 klubova Super i Prve lige Srbije, imaju samo jednog mladog igrača ispod 21 godine od mogućih 72 igrača (ako je prosek 4 igrača po ekipi), a da je čak u polovini slučaja gde nastupaju naši domaći igrači protiv igrača iz inostranstva, situacija po kojoj je naš domaći igrač uzrasta od 35+ godina i da svaki treći meč u proseku imamo situaciju da se sastaju domaći igrač od 35+ i inostrani igrač od 35+ godina.
S obzirom na to da na utakmicama Super i Prve lige Srbije, izuzev finala plej-ofa, nema više od 20 gledalaca (prema zapisnicima), odnosno da utakmice Super lige ne prenosi televizija, da nije komercijalizovano, dolazimo da konačnog zaključka da uticaj inostranih igrača na razvoj srpskog stonog tenisa kroz razvoj mladih igrača je minoran jer:
- Uzimaju mesto mladim domaćim igračima, kao i domaćim igračima u zrelim igračkim godinama (25 – 35 godina)
- Ne donose dodatni prihod od ulaznica ili TV prava za klubove ili za savez.
Uvođenjem ograničenja na angažovanje 1 inostranog igrača, ali sa znatno manjim procentom za drugi deo sezone i za plej-of kako bi svaki klub mogao da registruje više inostranih igrača, ali samo jedan može da bude u sastavu za igru, sigurno bi se otvorilo mesto za veliki broj igrača ispod 21 godine ili za igrače u zrelim igračkim godinama koji bi ponovo bili na „ceni“. Ovakva ograničenje bi najveće benfite za razvoj srpskog stonog tenisa donelo za 5-6 godina jer bi današnji mladi igrači i njihovi treneri znali da ima prostora za njih da zaigraju u saveznom ligaškom rangu ako budu imali dobar razvoj jer bi bilo prostora za njih.
Svakako, klubovi bi morali, pri ovakvim ograničenjima, da počnu da razmišljaju o razvoju igrača, a verovatno bi i veliki prostor dobili i igrači sa šireg spiska kadetske i juniorke reprezentacije Srbije. Takođe, finansijski momenat bi verovatno bio povoljniji po klubove koji bi u tom slučaju mogu da ulože novac u kvalitetniji trenažni rad i nastup mladih igrača na turnirima za sticanje iskustva, što je i zakonska regulativa u korišćenju budžetskih sredstava sportskih udruženja.
